Napetost između Indije i Pakistana raste nakon što je Indija optužila Pakistan za smrtonosni napad na turiste u dijelu Kašmira pod svojom upravom. Kao odgovor, Indija je pokrenula zračne udare na devet ciljeva u Pakistanu i pakistanskom dijelu Kašmira, što je Islamabad osudio tvrdeći da su pogođena i civilna područja, uključujući dvije džamije.
Ova napetost dodatno dolazi u kontekstu šire globalne zabrinutosti – sve više se raspravlja o mogućnosti da bi nuklearno oružje moglo ponovno biti upotrijebljeno, prvi put nakon Drugog svjetskog rata. Eskalacije u Ukrajini, prijetnje iz Sjeverne Koreje, kao i neslužbene prijetnje iz Irana i Izraela, dodatno hrane strahove.
Trenutno, devet zemalja službeno posjeduje nuklearno oružje: Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Pakistan, Indija, Izrael i Sjeverna Koreja. Od njih, samo prve pet su priznate kao “nuklearne sile” u sklopu Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT).
SAD i Rusija posjeduju oko 90% ukupnog svjetskog nuklearnog arsenala, s preko 5.000 bojevih glava svaka. Kina ima nešto više od 500, ali brzo povećava broj. Indija i Pakistan imaju slične količine, između 170 i 180 bojevih glava svaka, dok Izrael nikada nije službeno potvrdio svoj status, iako se procjenjuje da ima između 80 i 90 glava.
Sjeverna Koreja je posebna prijetnja – testirala je više bojevih glava i razvila raketne sustave srednjeg i dugog dometa. Njeni testovi i prijetnje destabiliziraju čitavu istočnu Aziju, a njeno oružje se smatra nepredvidivim zbog zatvorenog režima i retorike koja otvoreno uključuje prijetnje napadima.
Geopolitički stručnjak Branimir Vidmarović za portal Dnevno.hr izjavio je: “Puno ozbiljnija eskalacija nego sve dosad. Skroz drugačija situacija zbog promjena u svijetu. Indija je daleko jači politički akter, neovisna je, dok Kina šuti jer nije u dobrom položaju u vezi s Pakistanom – ne želi se direktno suprotstaviti SAD-u. Tako je i s ostalim akterima; ni Amerikanci ne žele previše intervenirati”.
Prst na obaraču
Vidmarović upozorava da je konflikt sada takav da “nitko od velikih igrača ne može ništa konkretno učiniti – svatko ima svoje probleme i nitko se ne želi previše miješati niti preuzimati odgovornost.” U ovom trenutku, dodaje, samo Iran potencijalno može posredovati, jer ima dobre odnose i s Indijom i s Pakistanom.
Nadalje, ističe kako je “realna opasnost da bi Indija mogla prijeći granicu razgraničenja izvan Kašmira”. Pakistan, kaže, nema kapacitete za dugotrajan sukob, dok Indija ima i stratešku i političku prednost. U povijesti, nuklearno oružje je samo dvaput upotrijebljeno u ratu – 6. i 9. kolovoza 1945., kad su Sjedinjene Američke Države bacile bombe na Hirošimu i Nagasaki. Posljedice su bile razorne, a broj poginulih procjenjuje se između 150.000 i 246.000 ljudi.
Osim ratne uporabe, više od 2.000 nuklearnih testova izvršeno je širom svijeta, najviše tijekom Hladnog rata. Testiranja su vršena u atmosferi, pod zemljom i pod morem. Zadnji poznati nuklearni test izvela je Sjeverna Koreja 2017. godine. Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT), potpisan 1968., trebao je zaustaviti širenje oružja i promovirati razoružanje. No, neke zemlje, poput Indije, Pakistana i Izraela, nikada ga nisu potpisale. Sjeverna Koreja ga je potpisala, ali se kasnije povukla.
Modernizacija arsenala
Unatoč nekim naporima na razoružanju, kao što je sporazum START između SAD-a i Rusije, većina nuklearnih sila modernizira svoj arsenal. Kina, SAD i Rusija razvijaju nove generacije hipersoničkih projektila i podmornica.
Međunarodni odnosi sve češće uključuju nuklearne prijetnje kao sredstvo odvraćanja. Rusija je više puta aludirala na moguću uporabu takvog oružja u ratu u Ukrajini, dok je Sjeverna Koreja otvoreno prijetila nuklearnim napadima na Južnu Koreju i SAD.
Sve češće se postavlja pitanje: koliko smo zapravo sigurni u svijetlu sve većeg broja regionalnih sukoba i vojne nestabilnosti? Nuklearna prijetnja više nije tek hladnoratovski relikt – ona je sve više dio naše stvarnosti. U ovom kontekstu, ključna je odgovornost velikih sila da uspostave nove mehanizme kontrole naoružanja, obnove dijalog i spriječe širenje nuklearnog oružja. Bez toga, rizik od nove Hirošime – bilo slučajne ili namjerne – više nije nezamisliv.
Ostavi komentar